Hoda gospodin ulicom. Skockan od glave do pete.
Smeđe odijelo, aktovka u lijevoj ruci.
Desnom sam sebe ponosno tjera na žuran i ozbiljan hod.
Aktovka crna kao i cipele.
Uredno je počešljan, nekuda se uputio. Na posao, sigurno na posao. Ugledan građanin.
Stil je diskutabilan, ne bih ja crno sa smeđim tako (a i nikako) sastavila, ali potrudio se čovjek.
Svaka mu čast. Ode na posao.
Važan je on gospodin. Vjerovatno po cijeli dan sjedi u uredu, smanjuje hrpu papira koja nikako da se smanji, papira njemu potpuno nevažnih, uvijek istih - udara pečate ili potpisuje, upisuje, zapisuje. Mehanička radnja. Robot je on, taj gospodin.
Ali posao kao i svaki drugi. Bitan.
Uglađen je to čovjek. Slika i prilika kulturnog, skromnog, radšnog građanina, nekoga ko zna da je bitno biti u pravom smislu riječi 'gosp...

Hraaak. Plju !!!

Zastajem iza njega. Ne mogu da vjerujem.
U po smo grada a i da nismo...
Stojim u mjestu. Vrti mi se film u glavi,

hraaaaaakkkk, pppljjjjuuuuu;

pljuvačka i još ponešto leti.
Leti !
Projektil je lansiran.
Gospodin smireno i  maestralno,
već uvježbanim pokretom palca i srednjeg prsta svoje desne ruke
(u lijevoj drži aktovku)
otresa iz nosa ostatke tog zla.

Stojim i gledam i
razmišljam.
Odijelo ne čini čovjeka.

Nisu ni klišeji nastali bezveze.