Hoću da napišem najiskrenije riječi, istkane vremenom provedenim u tvojim očima. Hoću da me tvoje oči prate, onda kada ja to želim, ne sada. 
Sada je tvoj pogled strašan! Prazan nije - prazno bih i mogla pretrpjeti. Razumjeti. Prepoznala bih prazno. 
Plaši me pomisao da sam mislila da mogu barem malo poznavati osobu. Upoznavati osobu; pomisao da sam mislila da postoji neka stvarna iskrenost.
Koja glupost! 
Plaši me pomisao da sam sposobna htjeti dati se cijela. I dati se. 

Ova potraga za iskrenošću potraga je za besmislom. Za potrebom da pišem, čisto, iskreno...
ili možda jednostavno za  prepoznatljivom potrebom. Ko zna?
Možda ovo nisam ja.

Ti si samo gadna inspiracija.

Ponekad mi se čini da želim reći ti toliko toga - misli naviru, oblikovane izvanredno, prelijepa sintaksa, poput skulpture isklesane najnježnijom rukom klesara, najtužnijeg koji je ikada dirao kamen; ponekad, čini se, želim ti reći kako nemam apsolutno ništa što bih voljela, željela, htjela podijeliti sa tobom. I to ne zbog ljutnje - znaš da me i ona i njoj slični osjećaji samo uzaludno umaraju, i iskreno - nisam sigurna da ih znam (barem ne pravilno) osjećati. Kratko traju i sami po sebi su isto tako uzaludni. Ne ljutim se. Ne mogu.

Ne, ne zbog tog nekog nepostojećeg, fiktivnog osjećaja, nego zbog banalne istine da ne traje dugo niti jedna patnja ako se čovjek s njom sprijatelji , ili ako je uvjeri da joj je prijatelj, i da joj neće ništa. To se mora pažljivo i mora se znati. I mora se znati stati. Onda i to i upali.
Mnogo je načina, mnogo je savršenih riječi. Svi momenti su pravi, i bilo kada i u bilo koje vrijeme.

A sve ostalo? 
Sve ostalo su:

Glupi izgovori zbog slabosti, 
Glupi izgovori jer misliš da si jedini na svijetu koji se ikada osjećao tako ili bilo kako,
Glupi izovori zbog...
...možda jedino zbog jada u koji se tako zatvara duša,
dušo moja,
duša onoga ko tako odvratno i besramno laže.

Grozno. To je jedino moguće ako postoji u svemu tome nekakva morbidna upornost i nevjerovatno nepodnošljiva inertnost bića. Meni je muka od same pomisli na to.

Iskrenost, valjda, mora biti brutalna. Onako, s one strane gledano. Ako te boli,

boli me briga.

Ne vjerujem, svejedno, da uopće znaš ko si ti. Ne vjerujem da znaš ko si,
niti vjerujem da ćeš ikada znati.
Šteta. Možda bi se dalo šta i napraviti. Znaš ono, za neke stvari nikad nije kasno.
(Šta li se meni tako gadno kao maloj desilo - pa i dalje vjerujem da su ljudi negdje duboko, duboko ipak svi dobri?)
Ipak, bilo kako bilo, i dalje je isto  -

boli me briga.

Pronaći najiskrenije riječi i pustiti da me one prate...istkane vremenom provedenim u njima, obojene bojama kojima si me gledao; pustiti da me prate bilo kako - htjela ja to ili ne?! To je bila greška, to na početku. Ispravljam to u:

Neću da više ikada pomisliš čak ni na to da želiš da me pogledaš.

Nekad se čovjek probudi znajući da više nikada ništa neće biti isto.
Taj dan, u većini slučajeva, bude divan i sunčan, izgledom obećavajući, mirisom prijatan, prozračan,
tih, potpun, skoro savršen. Ali osjećanje koje sa sobom donese ne može se porediti ni sa čime.
Nije to tuga - a jeste, u svom punom sjaju, nije to nervoza - a jeste, izjedajući sve iznutra, nije to briga - a jeste briga.
Ma nije to ni depresija jer niko ne želi biti etiketiran tako što će biti strpan u ladicu kojekakve dijagnoze - pa ipak, neurotičari boluju jedino od onoga od čega svi mi patimo.

Malo sam se prehladila.

Hajde dobro...malo više.
Negdje je to na granici gadne prehlade i gripe.
Ali nije gripa, znam ja  šta je gripa.
Sjećam se gripe. 
To je ono kad misliš da si prehlađen,
skakućeš okolo -
- šmrćaš, kišeš, kašlješ, ropćeš, sliniš, bališ

pa te mlatne temperatura,

krhneš u krevet.

Kad bih mogla uvesti jedan zakon...bilo bi to da država Bosna bude dužna svakom građanu obezbijediti jednom godišnje putovanje bilo gdje. Pet dana - pet dana. Ali neka idu na odmor. Ko ne ode - mora platiti kaznu.

Pa nek seru onda kako je u Bosni loše da ne može lošije biti, i kako se ovdje ništa ne može. Može se. Najsmješnije od svega je što ništa od toga što 'ljudi imaju vani' nije neka nuklearna fizika. Nije ništa teško. Nije ništa toliko teško, a ni nemoguće. Lako je kukati, a ne raditi ništa. Čekati da drugi urade sve za nas i biti potpuno neaktivan...to je lako. Stojati u mjestu. Ljudi su ovdje neprestano OVDJE, ne mrdaju nigdje iz tih i tih, raaaaznih razloga, i to je jedan od većih problema naše 'kolektivne svijesti'.

Pričali smo o Abdulahu Sidranu. Rekao je da se jedino sjeća jedne njegove pjesme. Zajedno smo, on i ja, napisali pjesmu kao odgovor na tu. Spontano. Nekoliko redova on, nekoliko ja.

Uljevak biješe prepečenica, a uštipak knedla?
Ili se to meni samo tako snilo.
Ništa jedno s drugim nije bilo u paru,
a ipak jedno s drugim sve - u paru je bilo.

Svejedno ti je kad vulgarno piješ iz dvije čaše:
jedna paše više a druga manje paše.