„Prođi ti, prođi.“

Malo po malo, već je počeo da cupka i podiže glas (ali samo u sebi) – pa dobro, možete li biti veći idioti? – jer više stvarno nije imalo smisla. Za čovjeka koji se žurio, koga su čekali vani i koji je zamolio da samo na čas zaustave auto kako bi kupio nekoliko sitnica koje nije ranije stigao kupiti, a koji je – pošto je brzinski pokupio s polica sve što mu je bilo potrebno – uredno sačekao svoj red na kasi i izložio robu na traku (kako bi olakšao trgovkinji), bilo je dovoljno to što je djedica ispred njega četrdeset sekundi vraćao novčanice od kusura u novčanik. To što se sada kasa „zaglavila“ i što je morao prijeći na drugu (koja je i pored pet radnika koji su se vrzmali unaokolo i dalje bila jedina preostala koja je radila) na kojoj je opet bio zadnji, iza svih onih ljudi koju su maločas bili iza njega – to je bilo dovoljno da vrišti. Ili nekome prosvira mozak. Ili vrišti dok nekome prosvirava mozak.

U rukama je držao sve ono što je trebao da plati i čekao da barem dođe do trake i spusti sve to. No trudio se da ga sve skupa ne iznervira. Sjetio se da treba misliti na nešto umirujuće – „Recimo oblaci... puno, puno oblaka... iznad pijeska boje dinje, otvoren i pust prostor, možda tračak vode u daljini... Recimo oblaci!“ – i konačno se pomjerio za jedno mjesto naprijed. Žena za kasom se preznojavala. Svi su siktali sebi u bradu; svima su grašci znoja krasili čelo kao biserne perle – naslijeđe klimatskog divljanja vani prenešeno preko granice klimatiziranog prostora – neželjeni ornamenti pretoplog balkanskog ljeta.

Čovjek ispred se vrtio kao bezglava kokoš u korpi prije perutanja. U „kokošinjcu“ je za čas nastao mikro haos. Možda je slabo poznata činjenica da se mikro i makro kosmosi konstantno preslikavaju (kao da sipate vodu iz bokala u čašu i nazad u bokal) i taj recipročni odnos očit je svuda ako se samo malo pažljivije zagledate. Haos u ljudskim glavama prenosi se na fizičku „stvarnost“ oko nas, a onda nam izgleda kao da ta ista „stvarnost“ oblikuje naš život i ograničava ga svojim stanjem – međutim ako nešto i jeste „trulo u državi Danskoj“, krivi su Danci. Svoj ste si pakao sami „naložili“.

Red se nije micao niti smanjivao neko vrijeme. Potom se blago pomjerio; a onda opet ništa neko vrijeme. „Oblaci... oblaci... paperjaste bijele gromade,“ mantrao je. Zapljusnuo ga je još jedan val znoja, ali ga, držeći sve stvari u rukama, nije mogao obrisati. Pokušao je ramenom, međutim su rukavi bili prekratki. „Prođite vi, prođite... he jah...“ – čuo je nečiji glas negdje na početku samog reda. Ignorirao je okolinu; valjalo je misliti na oblake. Uvijek je mnogo mudrija odluka zanemariti okolinu i misliti na oblake, naročito na Balkanu, gdje nešto kao „lični prostor“ ne postoji niti iz glave i gdje je stvar živog „opstanka“, recimo, proći ulicom a da vas se ne uvuče u neku stvar koja vas se malo ili nikako tiče. To je dokaz prelijevanja mikrokosmosa u makrokosmos – pojedinca u porodicu i porodice u društvo. Socijalna džungla kojom na primjer vlada „zakon starijeg (i stoga bespogovorno – pametnijeg)“ potpiren besmislenim moralnim načelima (npr. „čuvanja obraza“, ili stvaranja utiska lažnog blagostanja pred gostima/strancima...), a gdje se „porodica“ lako rodi tokom čekanja u redu za bilo šta, kako bi se „porodično“ kukalo, napadalo i siktalo, stvar je u koju se ne želite upuštati, nego ako imate i trunčicu razuma radije mantrate o oblacima.

„Prođi ti, prođi... samo ti... ej...“ – čuo se ponovo glas s početka reda. Još nije vidio čovjeka koji je ponavljao tu rečenicu kao molitvu ili kao ono dosadno „dobar dan“ svaki čas dok se prolazi ulicom i pozdravlja poznanike koje se radije ne bi ni pozdravljalo, ali su pobogu tu i šta da se čini. „Prođi ti, prođi...“ odbijalo se o stijenke klimatiziranog akvarijuma u kojemu su se svi skupa kupali u „goloj vodi“, što je narodski eufemizam za znoj. Jer je znoj jedna od onih, pobogu, poganih tekućina o kojima se ne priča osim ispod glasa. („Šuti, jučer s njom stojim, a ona se sva...preznojila; ušćuhla se.“ – ali što tiše, tako da ni vrapci na grani ne bi čuli. „Srrramota.“)

Na narednom „Prođi ti, prođi. Hajd' i ti...“ konačno mu se ukazala prilika čovjeka koji je danas, eto, mantrao pogrešnu mantru. Ekrem, oniži pomoćni radnik u njegovoj firmi, stojao je na početku reda s korpom u ruci i busajući se o prsa znojavim rukama upućivao sve koji su stojali iza njega da prođu ispred. „Eto, zaboravila nešto, jebemti,“ rekao je kad su im se pogledi sreli. „Prođi ti, prođi... zaboravila, ha jah. K'o ženska pamet. Jebemti...“ ispljunuo je.

„Ženska pamet,“ odzvonilo je prostorom. „Ženska pamet,“ zapljuskivalo je kao valovi onog bljuzgavog znoja, koji se lijepio posvuda i sa svih u prostoriji. „Ženska pamet... ha jah...jebemti...“ čuo je u mislima i dalje, dok se Ekrem vrpoljio nervozno pred kasom propuštajući jedno po jedno ispred sebe.

„Ali šta je s tvojom 'muškom pameću'? Nisi li i ti bio s njom i jednako tako zaboravio kupiti sve što ste planirali,“ zaustio je da kaže, ali nije. Samo je blijedo izignorisao komentar i postojanje čovjeka koji svoj udio vlastite nesposobnosti u nečemu prebacuje na ženu zato što mu to ide na ruku u društvu koje trune u svojim „vrijednostima“ kojima je rok trajanja davno istekao, ali koje se i dalje konzumiraju. Na veliko. On je, s druge strane, odlučio poslušati savjet jedne mudre žene, koja mu je jednom rekla da katkad zaista treba birati bitke. Platio je svoj račun, izašao, sjeo u automobil , udahnuo duboko, pa izdahnuo, te procijedio „Vozi!“. I automobil je otklizao do puta, postepeno se gubeći iz vidokruga prolaznika.