-Tko je zapravo Lana Baštasić?

Kažu da je ponekad viđaju u neprimjerenoj haljini na grobu Danila Kiša. Neki, pak, tvrde da previše vremena provodi u svojoj nepospremljenoj sobi. Čudi, stoga, što imamo i pouzdane svjedoke koji su je viđali za šankom kako objašnjava konobaru sastojke svog omiljenog pića. Ima ta neka trošna mala žena koja živi u mojoj kući. Jede moju hranu, svira moj klavir. Ali ja stvarno nemam ništa s njom. Nemam vremena za to, moram da pišem.

-Za tebe kažu da imaš dva fakulteta, a nemaš posla... Šta se to događa?

Zar samo to kažu za mene? Pih, stvarno smo podlegli korporativnom rasuđivanju. Nije problem posao, ja imam svoju vokaciju i svoje zanimanje, a to je pisanje. Problem je u tome što naše društvo to ne shvata kao posao. U našem društvu kad te pitaju «šta si» to zapravo znači «na koji način dolaziš do novca». Zar to nije tužno? Jedno vrijeme sam dolazila do novca konobarišući. Trenutno dolazim do novca kao sekretarica. Ponekad nešto prevedem. Dajem časove engleskog. A posao imam – zove se književnost.

-Tvoja knjiga Vatrometi dobila je nagrade i sjajne kritike, a opet nije izbačena na šire tržište. Zašto?

Zato što nisam učesnica Velikog brata. Zato što ne vodim talk-show na Pink televiziji. Zato što ponekad govorim stvari koje ne bi trebalo da govorim. Naravno, suzbiću malo ego pa ću reći sljedeće: nadam se, iskreno, da je to zato što još uvijek nisam dovoljno dobra. To znači da imam čemu da težim. Ljudi mi šalju mejlove i traže da im pošaljem svoju zbirku. Stoga me ne zanima tržište. Tržište znači prodaja. Prodaja znači proizvod. A ja imam i hljeba i čitalaca.

-Da li uopće možemo govoriti o tržištu u BiH, i da li ima razlike na entitetskim razinama?

Iskreno se ne razumijem u logiku i prirodu tržišta da bih podrobnije razmotrila taj problem. Postoje savremeni pisci koji se čitaju (a i kupuju) u cijeloj BiH. Mislim da živimo u vremenu preporoda bh. književnosti i postjugoslovenske književnosti uopšte. Stvara se jaka kohezivna sila među mladim piscima i spisateljicama. Počele su da nas povezuju ne samo kontekstualne stvari zatečene u zajedničkoj postratnoj traumi (temi toliko prostituisanoj od strane naših prethodnika), nego i stvari kao što su zajednički uzori. Pogledajte lektiru (književnu, muzičku, filmsku) mladih autora/ki bivše Jugoslavije. Mi smo si našli nove izvore jer ovi koji su nam ponuđeni nisu više imali ništa novo da nam daju. (Usput budi rečeno, ne bi bilo loše provjeriti koja je knjiga predstavljala Republiku Srpsku na Međunarodnom sajmu u Solunu ove godine. Kome se da guglati.)

-Jednom si rekla da nije bitno samo da se čita, nego i šta se čita. Koje autore/ce ne praštaš?

Desi se često da upoznam ljude koji tvrde kako «jako vole da čitaju». (Očito da se može i «malo» voljeti.) A onda ti ljudi izvade iz torbe «Kupoholičarku u ________». Ajde, neka i kupoholičarke, možda bar saznaš za dobre čizme, ali «Tajnu» ne praštam nikome. Iskreno vjerujem da je bolje ne čitati, pa neka me svi odreda proglase književnom elitistkinjom. Mora neko i to. (Takođe ne praštam prste umrljane od dnevnih novina. Dajte, molim vas. Ovo je Bosna. Kakve, bolan, dnevne novine?)

-Da li romantiziranje depresije, tuge, melankolije pogoduje stvaranju? Ili je to sasvim nepotrebno stanje koje treba da bude tretirano kako bi se umnožile relacije, pa samim tim i tekst?Gilles Deleuze kaže da su tuge, prije svega, povezane sa vlastima, godimo im takvi, jer manje se krećemo i umnožavamo život...

Ima nečega u tom borhesovskom stavu da pisanje proze ne treba da zavisi od nekakve iluzatorne stvarnosti koju onda, tobož, predočavamo čitaocu. «Generisati poetsku vjeru u čitaocu», to bi trebalo da bude ideja vodilja. Međutim, isto tako, moja stvarnost je jedna kockica u kolektivnoj iluziji. Ja ti dajem svoju kockicu da je složiš pored svoje i proživiš iluziju na nov način. Stoga, mi imamo odgovornost prema buđenju «poetske vjere», ali naša iluzatorna stvarnost se ogleda u svakoj našoj rečenici, čak i u samom jeziku. Vjerujem da postoji neka tuga u nama svima, ne mogu da budem dovoljno cinična da kažem da je u potpunosti kreirana, ali je svakako izmanipulisana. Pročitala sam previše budističke literature da bih odbacila ideju o stalnoj patnji kao irelevantnu. Međutim, greška je kada pokušavamo da prekomjerno estetizujemo patnju. Kada je Flober natjerao fatalnu Emu Bovari da, u stanju gotovo nalik na egzorcizam, ispovraća nimalo romantičan sadržaj svog želudca, ubio je romantiziranu ženu-heroinu, ženu-statuu, ubio je romantiziranje smrti, poetizovanje tuge. Fatalna gospođa Bovari se uneredila. Flober nam govori -- ovo je čovječno -- a pritom budi u nama poetsku bombu. Flober nam ne govori kako da budemo tužni. On nam čak ne govori ni da li je takva sudbina tužna. Takvi zaključci dolaze iz naših sopstvenih malih iluzija. Sami/e smo krivi/e za njih.

-Koliko je određeni stupanj samodestruktivnosti (alkohol, droge...) pogodan za stvaranje? Da li je to modernistički mit na koji i danas nasjedamo ili pak nešto drugo?

Vjerujem da je već samo stvaranje izraz samodestrukcije. Fizička samodestruktivnost postala je vrlo pomodna u posljednje vrijeme. To je očekivano. Kapitalizam nam kaže da odaberemo svoj identitet, «ponešto za svakoga», stvarajući iluziju izbora. Onda odeš na E-bay, kupiš kaput, šešir, pisaću mašinu i bocu džina. Pogledaš se u ogledalo i gle – pisac. To je jedna strana priče. I tu se obično radi o neproduktivnim ljudima koji, poput pravog PR menadžera, sređuju ambalažu da prikriju bajat sadržaj. Druga strana priče je da ozbiljno pisanje zaista opterećuje. E, sad... Kako ko voli da «da duši oduška», to je već lična stvar. Što se mene tiče, Autor može i ruku da si otkine. On/ona me ne zanima. Hoću da vidim tekst.

-Koliko je forma priče zahvalnije ili nije u odnosu na formu romana ili poezije? Vidim da u posljednje vrijeme pišeš poeziju...

Ne znam kako se to desilo. Nakon što sam objavila nekoliko pjesama na Afirmatoru, nazvala me prijateljica i rekla: «Čovječe, šta ti se dešava? Em što se ne javljaš na telefon, a sad još i poeziju pišeš.» Kod mene je uvijek postojalo svojevrsno uzdizanje poezije u nebesa. Sad uviđam da sam joj, na taj način, činila veliku nepravdu. Tu sam pronašla i svoj balans: priče su mi uvijek bile lirične i davale mi prostora za igranje jezikom, a opet zahtjevne jer, za razliku od romana, nisu dopuštale ni najmanji propust ili razvodnjenost. Kako je primijetila Dragoslava Barzut, pjesme su mi mahom narativne. Uhvatila sam poeziju za skočne zglobove i zbacila je s neba na prljav i upišan trotoar. U pričama me interesuje motiv, simbol, detalj. U pjesmama bježim od simbola i vraćam se najbanalnijoj ljudskosti. U njoj nema ničega poetičnog. Sljedeće godine mi izlazi zbirka pjesama u sklopu nagrade za prvu pjesničku knjigu na «Danima poezije» u Zaječaru. Osjećam blaži rascjep ličnosti. Interesuje me kako će sve to zajedno da izgleda. Međutim, mene je proza smuvala na prvu i njena sam zauvijek. Poezija je samo ljubavnica koja me ponekad sačeka u zloglasnom hotelu.

-Tvoje su priče snažno socijalno angažirane, pišeš o iskustvu abortusa, lezbijskoj ljubavi, nacionalnim pitanjima. Svako pisanje jeste političko, ali koliko je bitno za spisateljicu/pisca da sudjeluje u kreiranju političkih kretanja?

Mislim da se tu ne radi samo o tematici. Vi možete da pišete o proljeću, a da vaš jezik, vaša sintaksa, vaša atmosfera bude duboko politička. Nemoguće je ne uticati na političko kretanje. Čak i kad ignorišete margine, vi ih označavate i određujete svoju poziciju naspram njih. Pisac, u isto vrijeme, ima obavezu da bude stvaralac svog vremena i bezvremeni pjesnik. Jezik je arena u kojoj to postaje moguće. Neki pišu o socijalnim problemima, ali su loši pisci. Drugi su vrsni stilisti, ali pisanjem ignorišu nepravdnu raspodjelu moći u društvu. Ni jedni ni drugi nemaju pravo da kažu kako se ozbiljno bave književnošću.

-U meni osobno najdražoj priči zbirke Na granici spominješ Miku Antića. Kako objašnjavaš njegovu toliku popularnost, i to među vrlo različitom publikom, od rangiranih intelektualaca/ki do ljudi koji nešto i ne čitaju...

Mika Antić je pjesnik koji piše o univerzalnim istinama na jednostavan način. Meni se, npr, više dopadaju njegovi poetski zapisi i jedan od njih (iz «Hodajući na rukama») sam i citirala. Ako jedan pjesnik uspije da aktivira ono dječije u nama (ne u smislu nezrelog, već u smislu očišćenog od nebuloza odraslog života) onda je sigurno da će on naići na recepciju kod najšire javnosti. To su ti elementi Egziperija koje sam pronašla kod Antića. S druge strane, oni koji znaju da tragaju (a Egziperi je napisao kako samo djeca znaju za čim tragaju) pronaći će u Antića vrlo dubokoumne i kompleksne zapise o prirodi ljudskog identiteta i momentu «unutrašnjeg putovanja». Taj momenat će prepoznati svaki kreativac i poistovijetiti se s njim.

-Za kraj, šta je trenutno in u Banjoj Luci? Šta se čita, gleda, kako se podnose vrućine?

U Banjaluci se u glavnom površinski prihvati trend, bez da se razmisli o njegovoj suštini. Tako, npr, imamo metalce koji su nacionalisti, pankere koji sa žene u crkvama, hipstere koji se oblače po firmiranim radnjama, «occupy» vegeterijance koji kupuju jabuke u plastičnom pakovanju po promotivnoj cijeni u hipermarketima. Ipak, dešava se u Banjaluci trzaj kada se radi o književnosti. Pojavio se Voki Erceg sa odličnom knjigom «Senka», pojavio se Bero Blagojević i dobio stipendiju «Borislav Pekić», Tatjana Bijelić sa fenomenalnom poezijom, Borjana Mrđa (ne samo kao pjesnikinja, nego kao izvrsna vizuelna umjetnica i performerka), Tanja Stupar Trifunović je tu već neko vrijeme kao svetionik koji okuplja nas ostale...

Nešto se dešava u Banjaluci i to se glasno i jasno osjeća. A za vrućine imamo Vrbas. Ili bar onaj dio Vrbasa koji je «ispravan», pošto su nam nedavno obilježili osam neispravnih kupališta.

Razgovarala: Selma Kešetović