Kad se pojavi tekst prožet govorom mržnje sa jasnim ciljem da utječe na javno mijenje kako bi to isto javno mijenjenje umanjilo povjerenje u Drugog, uvijek se postavlja dilema reagirati ili ne reagirati, jer ponekad se upravo reakcijom pridaje dodatan značaj tekstu i autorima/cama koji pažnju nisu ni zaslužili. Naravno, u demokratskoj državi sloboda govora nije izjednačena sa govorom mržnje, i ovo drugo bi trebalo biti podložno strogoj cenzuri i sankcijama kao opomenama za buduće male fašiste/ce, ali institucije zadužene za kontrolu komunikacijskih medija nisu prohodne već 15 godina, a da bi se napravio pomak i neki javni medij bio kažnjen zbog govora mržnje ili promoviranja istog, potreban je snažan institucionalno-medijski pritisak. E, upravo zbog takvog pritiska, reakcije su nam ponekad neophodne, ali zar vas ne umaraju predvidljiva reagiranja isključivo grupacija na koje se taj govor mržnje odnosi? Zar nam interesi za društvo bez represije nisu zajednički? E, to sam si pitanje postavila neki dan kada je osvanuo uistinu odvratan tekst na internet portal Dosije o tome kako Jasmin Imamović ne poštuje Ramazan i svojim alkohol druženjem sa Edom Maajkom gazi temelje multikulturalne Tuzle. Možda bi to ostalo unutar nezavisnih (čitaj: bubnem šta mi padne na pamet) portala da priču o uvredljivim muslimanskim subjektima nisu preuzeli i TV mediji, manipulirajući ovim događajem kao opasnošću za multikulturalnu Tuzlu.

Naravno, ovdje je posrijedi čista inverzija, multikulturalna Tuzla, ili da ne idemo tako daleko, ni sama nisam fan te kovanice, sekularna Tuzla podrazumijeva prostor koji dozvoljava slobodno vjersko izražavanje, ali to isto  pravo izražavanja imaju svi ostali identiteti, bili oni ateistički, komunjarski, homoseksualni, ili bilo koji drugi. To što muslimani/e poste za svoj mjesec Ramazan nema nikakvih dodirnih tačaka sa nemuslimanskim subjektima koji ne trebaju suprezati svoje aktivnosti samo zato što je netko odlučio živjeti prema drugačijim uvjerenjima. To nije multikulturalnost, to je bezobrazluk.

Ne pada mi na pamet da nešto posebno branim Edu Maajku, on je zanimljiv samo kao produkt pop kulture u BiH,  donekle sam srećna što mi danas uopće imamo ljude koji nešto kreativno da rade, ali da ga gledam kao subverzivnu snagu političkih promjena – teško. Uopćeno, teško da možemo subverzivno gledati na ljude koji misle da je dovoljan stupanj političke osviješćenosti to što su, eto, anti-nacionalisti/ce. Tko zna, možda je Jasmin Imamović pio koju čašicu sa Edom kako bi se slegla prašina od nemilog događaja na Sonom trgu kada je policija brutalno „sankcionirala“ posjetitelje njegovog koncerta? Ako je piti alkohol na javnom mjestu ilegalno, zašto taj izolirani udar? Zašto policija ne radi svoj posao i svake večeri ne patrolira gradom, vidjela bi mnoštvo građanak/ki, čak i onih maloljetnih, kako, nimalo zabrinuti, piju nasred ulice. I čak ako piješ alkohol na javnom mjestu, ti i dalje imaš svoja puna građanska prava i ne može policija da te tuče kao u kakvoj komunjarskoj zemlji. Međutim, nije problem što su najavljeni i strašno loše organizirani protesti propali i to bez odjeka, nego zato što nijedan pojedinac/ka koji/e je pretpio gaženje svojih građanskih prava nije podigao tužbu, a o grupnoj da i ne govorim.

Jasmin Imamović, s druge strane, ima pravo da u svoj slobodno vrijeme pije pivo s kim hoće, nije musliman (koliko znam, tako se ne izjašnjava). I ja isto tako imam pravo da pijem pivo na tradicionalnom festivalu Kaleidoskop koji, barem jednom godišnje, nudi drugačiji muzički žanr i razmjenu različitih subkultura, i da o Ramazanu oppće ne razmišljam, jednako kako ne očekujem da postači/ce razmišljaju o meni dok posvećuju taj njima sveti mjesec svom duhovnom pročišćenju. O Ramazanu također nisu trebali razmišljati ni sudionici/ce Queer festivala u Sarajevu, ali nasilno su natjerani na to.

Ali uistinu, nisu problem vehabije, to sam već pisala. Oni su suicidalna ideologija i simptom mnogo korjenitih kulturalnih uvjetovanosti. Nisu problem vehabije koje su fizički napale sudionike/ce Queer festivala, nego muslimanska populacija koje je to gledala sa prećutnim odobrenjem. Ako netko u tvoje ime, u ime tvoje religije, izvrši nasilni akt ili promovira govor mržnje u javnom prostoru, ne bi li ti trebao/la da istupiš i kažeš: ne u moje ime?

Upravo sam takvu reakciju priželjkivala ovih dana. Zašto bih ja reagirala, ja sa Ramazanom nemam nikakve veze. Zašto nisu reagirali/e muslimani/ke koji/e uistinu žele multikulturalnu Tuzli i jednaka građanska prava za sve? Zar im ne smeta što netko manipulira njihovom svetinjom kako bi promovirao mržnju i kupio jeftine dnevno-političke poene? Ili pak, priželjkuju takve estremiste da rade njihov „prljav posao“?

Ovogodišnji Kaleindoskop, pak, ne bih voljela da pamtimo po Edi Maajci, Jasminu Imamoviću i uvredljivim muslimanskim subjektima. Voljela bih da ga pamtimo po Noisethrillu, perspektivnom mladom tuzlanskom bendu koji radi i stvara dobru muziku, boreći se tako protiv učmalosti i statičnosti našeg sivog grada.

I sudeći po pozitivnim odjecima, sasvim sigurno i hoćemo.