Onaj osjećaj kad ideš u poštu platiti račune, gledaš svoja posla i ugledaš vehabiju (što u posljednje vrijeme nije nimalo neuobičejna slika ni u Tuzli koja se hvali svojim komunističkim naslijeđem all the time) i pomisliš: Pa čekaj, zar ovaj momak nije do juče nosio majicu Metallice i salutirao po koncertima nema boga?

Valjda to dođe jedno te isto, što se može gledati iz pozicije analize po kojem je vehabijska ideologija, prije svega, suicidalna ideologija (štetna, prije svega, po njih same) što je zorno prikazao onaj nesrećni Mevlid kada je ispred zgrade Američke ambasade u Sarajevu, dislocirano i izgubljeno šetao sa oružjem u ruci i neprijateljskom metom koju niti vidi niti joj može dati smisao.  Ne kažem da su oni izravno produkt rock'n'roll subkulture na tuzlanskim ulicama (kažem namjerno, rock'n'roll, jer je i ta subkultura kao takva jedna postsocijalistička kultura koja nije u svom vremenu, koja se ne pluralizira u različite izričaje nego ostaje u istoj ikonografiji i estetici koja potom postaje prećutni kanon), ali jedan dio klinaca/ki koji/e svoj osnovni cilj u životu nalaze u pušenju trave i alkoholiziranom transu svakako jesu. Mene kao liberalku, tuđa samodestrukcija nešto posebno i ne smeta, ma kakav da je društveni kontekst izrodio jednu takvu individuu, u jednom momentu svoje punoljetnosti, ta individua stiče odgovornost za sebe i svoje postupke.  Znam da je to zastrašujuće u državi u kojoj mnogi, posebno muškarci, radije će skočiti sa mosta nego odrasti, ali tako je. Ali ono što me kao liberalku iritira jeste plakat koji se pojavi, svako malo, sa pozivom da istrijebimo, pazi te teatralnosti- smrad kapitalizma. Ili pozivi na proteste za legalizaciju marihuane. Ozbiljno? Tvoj glavni problem u ovoj državi je to što ne možeš pušiti još više trave kako bi u stanju usporene pasivnosti totalno zanemario događanja neposredno oko tebe? Trave i igara? Ne kažem ja da sam za ili protiv legalizaciju trave, ali mislim da je to stvarno nešto zadnje o čemu čovjek u ovakvoj situaciji treba razmišljati. I ako razmišlja, izgleda da mu je puno bolje nego što se čini.

Filozofija „grow your hair and stay in bed“ Yoko Ono i njezinog partnera Johna Lennona bila je subverzivna i efektivna u vremenu u kojem je nastala kao odgovor na autoritativno militantno društvo u kojem se čitava jedna generacija našla. Međutim, poslije informatičke revolucije i procvata fluidnog liberalizma, takav otpor je promašen, posebno ako vam, dok ste u krevetu ili se alkoholizirate do ujutro negdje vani, vaša mati pere donje rublje. Tako zamišljate svoju emancipaciju?  I još znakovitije, tako zamišljate revoluciju? Osnovni je problem, dakako, što nakon smrti doista autorativnog sustava vrijednosti kakvo je nametnula bivša SFRJ, nemogućnost prihvaćanja demokatije (a i kapitalizma, jer kapitalizam ne može bez demokratije i obrnuto) i samostalne misli, odveli su mnoštvo u radikalni nacionalizam, ali Tuzla, koja se donekle oduprla toj struji, nije mogla da radikalizira socijalističko naslijeđe koje je potencirala.  I to je bila vrlo pozitivna stvar koja je držala ugled gradu u regionu. Ali pošto svijet trpi radikalne promjene u adaptaciji života nakon, onoga što Žižek neprestano naglašava, kao smrt Drugog, gdje nema nikoga tko će iz centara moći da proizvede općevažeće značenje i smisao, nego je sav teret odgovornosti i proizvodnje pao na pojedinca/ku koji/e je u međuvremenu u potpunosti izgubio i status stabilnog subjekta, i pošto je ekonomski zemlja dovedena do urušavanja, bilo je za očekivati da novi klinci/ke ne mogu da podnesu „ćutnju sa druge strane“, te se masovno okreću ka radikalnim načinima života poput vehabizma ili ekstremno ljevičarskog aktivizma koji je sam sebi smisao. Jer, svaki fašizam kreće od zahtjeva za slobodom, a baratanje pojmom sloboda uglavnom  ili vrlo opasno ili čisto trabunjanje, povijest nas je naučila da ne govorimo o slobodi nego o koncenzusu. Mi nismo rođeni slobodni, i bogu hvala, jer da jesmo – još uvijek bismo kuckali kamen negdje u divljini. Ako netko dolazi sa idejom slobode, traži nečiju krv, a revolucionari nikad nisu štedjeli krv naroda za koji se navodno bore. No sve to nije bitno, jer revolucija se može dići samo u diktatorskom sustavu. Mi ko država možda smo anal anala, ali nismo diktatorsko društvo. Ova vlada je demokratski izabrana od strane naroda. E, sad sav vi možete reći, vjerovatno i hoćete, da su 90% glasača/ca u ovoj državi budale (i oni će vjerovatno reći za vas, i onda smo svi/e u pat poziciji), ali to onda znači da vi dižete revoluciju u ime naroda protiv naroda? Da, to baš ima smisla.

U demokratskom društvu, u  liberalnom poretku kojem trebamo dati priliku, umjesto da vičemo da je prevaziđeno nešto čega nikad nije ni bilo, imate puno pravo tražiti smjenu vladinog dužnosnika/ca kojeg/u ste izabrali/e, pa i zahtjevati samu promjenu Ustava. No da biste to uradili/e, morate konkretno uperiti prstom i istrajati u svom zahtjevu. A to je teško, to je najteže, jer smo mi previše povezani srodničkim vezama  (nikada nije doista napravljena distinkcija između privatnog i javnog). Lakše je reći „svi/e političari su krivi“, kriviti tamo neki kapitalizam, Ameriku (pa čak i samog antikrista), sve velike ideje, jer lakše se baviti tim nekim velikim idejama nego raditi konkretne pomake na lokalnoj razini. To bi  ipak značilo da moramo ući u dijalog sa ljudima oko sebe, a zato smo ili „previše raja“ ili „previše iznad njih“.

Potpuno je razumljivo da smo kao nacija bili predugo pod čizmom, ali to nije nikakav razlog zašto da i dalje vapimo za istom kako bismo dali smisao svom životu.  Ako ništa, tu su S/M igrice i razni drugi načini da zadovoljimo mazohizam/sadizam, ako nismo u stanju da ga pobijedimo. Na kraju krajeva, i religija koja se ne miješa u državnu politiku je stvar osobnog izbora, ljudi su pronalazili načine da objasne traumu rođenja i smrti religijom od pamtivijeka. Naravno, država mora ostati strogo sekularna, ali to nije razlog da padate u nesvijest kad vidite pokrivenu ženu na ulici ili da joj dovikujete ružna imena.

Kad smo već kod S/M igrica, sinoć pred spavanje čitam intervju sa Michele Foucaltom iz 1977. godine u kojem on kaže da u markističkim analizama uvijek se više naglaska stavlja na pitanje klase i rasporeda klase, a vrlo malo na borbu, konkretno na to šta je borba.

Zapitajte se zašto. Mislim da u tom pitanju leži odgovor kojeg se plašite.